U organizaciji Instituta za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo i uz punu podršku Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo, učenici i profesori, direktor škole, te predstavnici roditelja Srednjoškolskog centra Vogošća već drugu godinu zaredom sudjelovali su u Maršu mira ''Nezuk – Memorijalni centar Potočari za srednjoškolce Kantona Sarajevo”
Uprkos izuzetno teškim vremenskim uslovima, po kiši i vjetru, učenici naše škole pokazali su izuzetnu hrabrost, posvećenost i istrajnost. Stoički su podnijeli naporan put i dostojanstveno odali počast nevinim žrtvama genocida u Srebrenici.
Ovim činom ne samo da su iskazali saosjećanje i poštovanje, već su i dali primjer kako se njeguje kultura pamćenja, humanosti i mira.
Ovaj put sjećanja ostavio je snažan utisak na sve učesnike, a naša učenica Amina Sarač, svoje iskustvo opisala je riječima:
„Učešće u Maršu mira 2025. godine za mene je bilo duboko emotivno i nezaboravno iskustvo. Krenula sam bez velikih očekivanja, ali svaki korak na tom putu suočavao me s tugom i boli naroda kojem pripadam.
Hodajući kroz šumu, osjećala sam se kao da hodam kroz historiju, prateći stope onih koji nikada nisu stigli do slobode. Uslovi ove godine bili su teški – kiša i blatnjav teren dodatno su nas podsjetili na patnje kroz koje su prošli oni koji su pokušavali pronaći spas.
Bilo je trenutaka umora, suza i tišine, ali i ponosa što sam dio ovog dostojanstvenog puta sjećanja. Ovo iskustvo ostaje urezano u moje sjećanje, kao trajna lekcija o važnosti istine, pravde i pamćenja.“
Također, naša učenica Lajla Đozo svoj put opisala je na sljedeći način:
„Želja za odlazak na Marš mira 2025. godine bila je prisutna dugo prije same prijave. Kada smo u školi dobili informaciju da se možemo prijaviti, odmah sam znala da je to moja odluka. Iako sam imala bojazan kako će reagovati roditelji, podržali su me i bili ponosni. Sam put je bio fizički i emotivno zahtjevan. Krenuli smo 8. jula u tri sata ujutro – šest autobusa mladih ljudi. Za mene i mnoge druge to je bio put života. Tri dana hodanja, suza, tišine i priča. Svaki korak bio je borba – borba sa samom sobom, ali i duboko emotivno suočavanje s onim što se desilo. Hodala sam da odam počast, da osjetim barem djelić njihove patnje. Marš mira me promijenio. Otkrila sam u sebi snagu i hrabrost za koju nisam znala da postoji. Ovaj put ostavio je trag i podsjetio nas sve da ne smijemo zaboraviti da je prije 30 godina, u zaštićenoj zoni UN-a, počinjen genocid nad 8.372 muškarca, dječaka i starca, među kojima i jedna tek rođena djevojčica – samo zato što su se zvali drugačije. Negiranje genocida je njegov nastavak, a šutnja je izdaja. Zato ne smijemo šutjeti. I ne smijemo zaboraviti.“
Ovim činom naši učenici ne samo da su odali počast stradalima, već su pokazali kako mladi ljudi mogu i trebaju biti nosioci kulture sjećanja, istine, pravde i mira.
Zahvaljujemo se svima koji su omogućili da ovaj put prođe dostojanstveno i sigurno. Posebnu zahvalnost upućujemo roditeljima na povjerenju, kao i našim profesorima i pratnji koji su nesebično brinuli o učenicima tokom cijelog puta.
Ponosni smo na naše učenike koji su pokazali zrelost, saosjećanje i odgovornost – i dokazali da se mladi ljudi mogu nositi s teškim istinama prošlosti i biti nosioci nade u pravedniju i humaniju budućnost.
Sjećanje ne prestaje – ono traje. Istina ne umire – ona se prenosi. Hvala svima koji su hodali putem sjećanja.
